When:
May 29, 2019 @ 6:00 pm – 7:15 pm
2019-05-29T18:00:00+00:00
2019-05-29T19:15:00+00:00
Where:
Sarajevski Ratni Teatar SARTR
Contact:
MAILTO:noreply@facebookmail.com
Premijera predstave "Svu moju ljubav" @ Sarajevski Ratni Teatar SARTR

Laurent Mauvignier
SVU MOJU LJUBAV
Režija/ Zijah A. Sokolović
Igraju/ Selma Alispahić, Igor Skvarica, Sead Pandur, Davor Sabo, Dženana Džanić
Dramaturgija/ Nejra Babić
Scenografija i kostimografija/ Adisa Vatreš Selimović
Muzika/ Nedim Zlatar
Fotografija/ Dženat Dreković
Dizajn/ Đorđe Jovanović
Produkcija/ Sarajevski ratni teatar SARTR
Premijera/ 10. maj
Reprize/ 11/12/ 29 i 30. maj
Cijena ulaznica za premijeru je 20 km, za reprize 15 km.
Rezervacije ulaznica moguće izvršiti putem telefona 033 664 070 ili slanjem poruke u naš FB inbox.

DVA RAZLOGA

Piše: Aleš Kurt
Ima više razloga zbog kojih smo se odlučili da radimo predstavu „Svu moju ljubav“ i da režiser te predstave bude Zijah A. Sokolović. Ovo su dva najvažnija.
Smatrao sam da u zadnje vrijeme u teatru imamo veliki broj predstava koje se baziraju na interesantnom konceptu, snažnim porukama, moći vizuelnog izraza, velikim temama, ali da je u drugom planu moć glumačke igre. Osjetio sam da nam je potrebna predstava koja će se prije svega baviti glumom, i gdje će i tekst i režiser biti izuzetno zahtjevni u svim ključnim elementima glumačke igre. Kao rezultat takvog procesa dobijamo to da sami glumci podižu nivo onoga što traže od sebe i od partnera. To što smo tražili, to smo i dobili. Još jednom naglašavam koliko je važno za ovakav način rada na predstavi da se ekipi ponudi tekst koji nije lako postaviti na scenu. Zamislite dramsko djelo u kojem morate da odigrate ono o čemu likovi praktično ne mogu ni da razgovaraju. Izbor sredstava mora biti inteligentan, i nikako površan. Zike je čovjek teatra, koji se jutrom budi kao glumac, i navečer liježe u postelju kao glumac. Na sceni ga ne zanima ni psihologija, ni biologija. Gluma je najvažnija. On je jedan od onih posvećenih koji izgaraju za magiju svoje umjetnosti.
Drugi jednako bitan razlog za ovu predstavu je osjećaj da nas kao umjetnike guše i sputavaju gvozdeni okovi konteksta. I to onog historijskog koji se prije svega referira na zadnjih 25-30 godina naših života, kao i onog koji se bazira na geografskom usudu. Mjestu gdje smo se rodili i ponikli. Neprestano insistiranje na tom kontekstu, (i kad je potpuno bespredmetan), pravi od nas zatvorenike sopstvene prošlosti sa kojom ne možemo da poravnamo račune. Postoji snažna umjetnička potreba da se rade djela koja izlaze iz tog kaveza – predstave koje se bave ljudskim bićem bez geografskih i historijskih zidova. Jer kako se suočiti sa prošlošću, ako ne možete da se pomirite sa sobom i svojim najintimnijim osjećajima? Kako da posložite svoju ličnu historiju, ako ne možete da se izborite sa sjećanjima? Pamtite ono što se desilo oko ili ispred vas, ali ne i ono što se desilo u vama. To potiskujete. Potiskujete onaj trenutak kad ste shvatili da je ljudsko biće krhkije od porculanske šolje. I naročito potiskujete onaj momenat kad ste pukli i od tog trena krenuli dalje u život kao oštećena osoba.
Umjetnost je previše dugo bila inspirirana grantovima za pomirenje „naroda“, možda je vrijeme da se prestanamo baviti onim što nam se nameće kao „zajedničko“ sjećanje i „kolektivna“ svijest, i da zavirimo sami u sebe, u svoj mali, skriveni, unutarnji vrt, tamo gdje veoma rijetko zalazimo.

https://www.facebook.com/events/2129967347080930/